Ideja da čovek nailazi na poeziju ma gde da krene, čini je vitalističkom. Šetajući ulicama, zapažamo fraze i rečenice koje odjekuju u mozgovima jer smo ih hiljadu puta čuli: na radiju, TV-u, u prolazu. Vizuelne predstave sa bilborda, svetlećih reklama, ili plakata u izlozima, puštaju korene u podsvesti i čine nas, hteli - ne hteli, izmanipulisanim.
Stihove mnogi pišu, niko ih ne čita. Oni od kojih se očekuje da prožive pesmu, skrajnuti su usred elitističkog pristupa nečemu što je odlika ljudskosti. Približavajući poeziju samo "odabranima", pesnici je udaljavaju od čoveka koji je zauzet svojim egzistencijalnim problemima, razmišljajući kako da dočeka sledeći mesec.